Javne kuhinje širom Bosne i Hercegovine svjedoče o onome što političari ne žele da priznaju, a to je da je svake godine sve više građana u potrazi za humanitarnim obrokom, odjećom i drugim potrepštinama. No, za razliku od plata političara koje su astronomske, izdvajanja za javne kuhinje su minimalna, piše Radio Slobodna Evropa.

Prosječna plata poslanika u nekom od entitetskih ili državnog parlamenta u Bosni i Hercegovini ide od 3.000 maraka (oko 1.500 eura), pa do 5.000 ili čak više hiljada maraka mjesečno sa raznim dodacima. Tako godišnje jedan, uslovno rečeno, vrijedni parlamentarac može da zaradi čak 60.000 maraka.

Javna kuhinja Obrok ljubavi, koja funkcioniše u okviru humanitarne organizacije Mozaik prijateljstva u Banjaluci godišnje dobije od Grada Banjaluka 7.000 maraka, a hrani blizu 800 gladnih usta. A kako bi javna kuhinja radila kada bi dobila godišnju platu samo jednog državnog poslanika, predsjednik Mozaika prijateljstva Miroslav Subašić kaže da bi neke stvari bile drugačije.

“Moram da priznam, prvo da bi se mi izgubili kada bismo dobili tolike pare, pošto nismo navikli da više od 5.000, 6.000, 7.000 maraka dobijemo. Sto posto sam siguran da bi hrana bila hiljadu puta bolja. I ne samo hrana, već bi mi odgovorili i na mnoge druge potrebe”, ističe Subašić.

I u Mozaiku prijateljstva navode kako je u posljednje vrijeme sve više onih koji kucaju i pitaju da dobiju hranu. Korisnici obroka ljubavi su, kažu, sve više obični građani, naše komšije, koji nisu u stanju da prežive sa malim primanjima.

“Mi kada hodamo Banjalukom, vidite grad fin, sve je gala, ekstra, a kad malo izađete iz grada i kad prođete i vidite šta je sve dio tog grada, vi se šokirate. I u okviru Banjaluke imate ljude koji su izgradili Banjaluku, koji imaju penzije 250 do 300 maraka, koji imaju djecu sa posebnim potrebama, te ljude koji imaju preko 70 godina. A oni plaćaju sve uredno, vi kad uzmete struju koliko košta, jedno grijanje i sve i kad stavite na papir, to je strašno!”, priča Subašić.

Samo u Banjaluci funkcioniše pet javnih kuhinja. U sarajevskoj regiji ima šest javnih kuhinja. Tražnja za obrokom više postala je svakodnevna realnost. Zbog toga se u javnim kuhinjama dovijaju na razne načine kako da nadomjeste obroke koji se ne mogu isfinansirati od sredstava koja se dobiju iz budžeta.

“Dakle što se tiče Grada Sarajeva, mi trenutno imamo 3.300, svih šest kuhinja. Svaki mjesec dobijamo izvještaj od Kantonalne vlade za one koji su preko Centra za socijalnu rad i politiku. I nama je malo lakše, ja to uvijek naglasim, nego svim drugim u Bosni i Hercegovini i zato naša kuhinja diljem Bosne, odavde do Banjaluke, do Mostara pomogne sa jednokratnom pomoći u vidu paketa. Upali smo, ima jedno dvije, tri godine na budžet Kantona, da oni nas sufinansiraju, sve kuhinje, Kuhinja ‘Stari Grad’, ‘Merhamet’, ‘Crveni krst’, ‘Dobrotvor’, ‘Karitas’ i ‘Presvetoga Ante’, i imamo procentualno po broju korisnika obezbijeđen jedan topli obrok od 750 grama pravilnikom, imamo jelovnik određen i pola hljeba”, kaže voditeljica Narodne kuhinje ‘Stari Grad’ u Sarajevu Zilha Šeta.

“Međutim”, dodaje, “Bog je htio da smo mi nasred Baščaršije, gdje je prometno od turista i građana, pa ja mogu dati čitav hljeb za kuhinju, mogu dodati svaki drugi dan neke mliječne proizvode”.

“To ti je u Sarajevu ‘kako se snađeš’. Povezala sam se i sa firmama za dobavu namirnica koje su pred istekom roka da ih doniraju. Nije u Gradu Sarajevo što se tiče to ‘da se preživi’, ne može umrijeti gladan, ali to je samo jedan obrok i ja se susrećem sa mnogo ljudskih problema ispred kuhinje”, dodaje Šeta.

Glamoč je jedno od najsiromašnijih mjesta u Bosni i Hercegovini. Najbolji svjedok tome je tamošnja Pučka kuhinja koja u gradiću sa manje od 2.000 stanovnika svakodnevno hrani 90 osoba. I to su osobe koje dolaze iz samog centra tog gradića, kaže voditelj Pučke kuhinje Blaženko Soldat.

“Moglo bi nas sviju zabrinuti jer mislim da bi taj broj bio kudikamo veći da mi imamo priliku obići ta sela i doći do tih ljudi koji su udaljeni od Glamoča tih nekih 14, 15, 16 kilometara. To samo po sebi može govoriti da je socijalna slika Glamoča, odnosno njegovog stanovništva jako, jako loša”, navodi Soldat.

Na početku je, navodi, ovaj koncept kuhinje bio je predviđen više za osobe koje imaju 60 i više godina.

“Međutim, kada smo krenuli sa našim radom, u praksi se stvorilo takvo ozračje da ljudi koji su mlađe životne dobi, odnosno obitelji, samohrane majke, samohrani očevi su se prijavljivali i tražili ako ikako možemo da im pomognemo. Onda smo se mi sami morali svoje regule, svoja pravila promijeniti kako bismo primili sve ljude koji nam se obrate za pomoć. Tako da sad u ovom trenutku imamo bebu staru dva mjeseca, do čovjeka, odnosno jedne bakice koja ima 97 godina”, opisao je Soldat stanje u Glamoču.

Javne kuhinje opstaju i zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. Pomažu sa donacijama, ali neki, poput Banjalučanina Dalibora Borkovića, pomažu i radom. Osim nabavke za siromašne, Dalibor sa prijateljima pomaže i kod pripreme namirnica za obroke, poput guljenja krompira. Trudi se i da povremeno organizuje zabave za najugroženije.

“Mene je fasciniralo kako ti ljudi sa voljom to rade, nesebično pomažu. Ja sam tako odlučio da svaki mjesec odvojim jedan dan da nekome pomognem. Imam oko sebe krug ljudi koji to podržavaju i samim tim smo napravili jednu grupu na Facebooku pod nazivom ‘karaokebl’. Nekad se malo veselimo, pjevamo, a svaki mjesec radimo po jednu humanitarnu akciju. Nekada je to za osobe sa posebnim potrebama, nekada odradimo neki rođendan. Evo sad smo ovdje u Mozaiku prijateljstva već drugi put, prvi put smo napravili jednu divnu zabavu za te ljude, korisnike, koji su bili oduševljeni. I to je ta motivacija, znači nasmijana lica, energija koju imaju ti ljudi koji to rade i ljudi koji podržavaju taj rad”, rekao je Dalibor.

Ni na jednoj od zvaničnih stranica bilo koje institucije u Bosni i Hercegovini nije moguće naći zbiran podatak koliko se građana ove zemlje hrani na javnim kazanima. No, prema dostupnim podacima iz regija i javnih kuhinja, da se zaključiti kako više hiljada gladnih svakodnevno dobije humanitarni obrok.

Očekivanja su da će javne kuhinje biti sve više na udaru, jer i podaci UN-a koje su nedavno objavili u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa (CCI) BiH, naglašavaju kako je oko trećine stanovnika BiH siromašno, na rubu socijalne izdržljivosti, a čak 15 odsto ih živi u apsolutnom siromaštvu. Apsolutno siromaštvo podrazumijeva one građane koji imaju primanja niža od 235 konvertibilnih maraka (oko 117 eura mjesečno). Više od 17 procenata stanovnika ima primanja manja od 420 maraka.

Dalibor, i sam otac, objasnio je gdje je ta granica siromaštva:

“Veliki se jaz stvorio između bogatih i siromašnih. Bogati ne vide siromašne. Mislim da ova gotovo nepostojeća srednja klasa izdržava ove siromašne. Bogati su se odvojili u svoje rezervate ili smo mi siromašni zapravo u rezervatima. A granica siromaštva? Ja smatram da je normalno da, ako čovjeku cipele počnu da puštaju vodu, da ode da ih kupi, a ne da taj mjesec ne plati struju da bi kupio cipele. Djeci pogotovo. Ako ljudi ne mogu sebi osnovne stvari priuštiti, to je već siromaštvo.”

U kontekstu astronomskih plata političara, navedimo i vijest da u Republici Srpskoj od 1. jula počinje isplata, po prvi put, ličnih invalidnina za civilne osobe sa najtežim oblicima invaliditeta. Invalidnine za oko 3.000 osoba sa invaliditetom će iznositi, slovom i brojem, 100 maraka mjesečno. Odluku o tome su donijeli ljudi čija su mjesečna primanja veća za 12 do 20 puta. Iako ta vijest nije dio priče o javnim kuhinjama, jeste dio priče o sljepoći i neosjetljivosti prema najugroženijima. Da bi neko osjetio stvarne potrebe ljudi, mora, kako to kaže Miroslav Subašić, da ih barem izbliza vidi i doživi, što se, kada su naše vlasti u pitanju, sve rjeđe dešava.

“Zato evo poruka svim ljudima koji dobijaju velike pare, da nije veličina u tim parama, da je veličina baš naprotiv, da oni kao ljudi se bore, da donose zakone i odluke, kojima će omogućiti dostojanstveni život za sve ljude. Tako će dobiti najveće poštovanje”, poručuje Subašić